Priča ulične svjetiljke
Autor: Anita Žanić Prebežić, 1. 12. 2014.
Imam osjećaj da sam na ovoj ulici već tisućljećima, svaki dan ista priča. U svom životu vidjela sam svašta, ponekad su to bile lijepe stvari i pune veselja, a nekada tužne i nestretne. Ispred mojih očiju prošlo je svakakvih ljudi, ali za mene su svi isti. Na ovom svijetu ljudi su se podijelili na siromašne i bogate. Ne znam koja je svrha toga, ali svi ljudi više vole bogati narod, a onaj siromašni odbacuju i bježe od njega kao da ga se boje.
Baš ti siromašni ljudi su dobri i imaju srca. Tako je svake večeri na klupicu iznad koje se nalazim, dolazio jedan čovjek. On je tu spavao i molio Boga da mu pomogne pronaći izlaz iz bijede u kojoj se nalazio. Ja sam ga samo gledala i nisam mu mogla pomoći. Jedne večeri prišla mu je jedna djevojka, bila je tako lijepa i puna puna radosti. Dugo su razgovarali, a zatim su otišli držeći se za ruke. Nakon par godina došli su, djevojka je nosila veliku bijelu haljinu, a muškarac svečano crno odijelo. Slikali su se na klupici na kojoj su se upoznali, ja sam se našla u pozadini. Bili su tako sretni i ja skupa s njima. Bio je to najljepši dan u mom životu, a sigurna sam i u njihovom.
Ja sam još uvijek na ulici, rasvjetljavam put drugima i to me jako veseli.
Ana Sabljak, VII r.