.jpg)
San kapljica
Autor: Anita Žanić Prebežić, 26. 3. 2015.
San kapljica Usred velike zelene livade raslo je divlje drvo kestena. Ono radi sjenu nekim cvjetićima na kojima je mala rosa. Ubrzo se probudi sunce. Sunce: Aaaaa! Buđenje! Krenite na noge stabiljke! Vrijeme je da pokupim rosu. Ispod divljeg kestena stajala je bijela tratinčica i žuti maslačak. Na njima su stajale kapljice rose. Na svakom cvijetu jedna kapljica rose. One se zovu Irina i Nina.
Irina reče: Oduvijek želim otputovati u rijeku!
Nina: I ja! Kad bi barem otišle u veliku rijeku! Zajedno bi s tobom putovala svijetom. Hoćeš i ti sa mnom? Pitala je Nina Irinu.
Nina joj odgovori: Voljela bih da nas ponese veliki bijeli oblak, tada bi naše perlaste haljine raširile i mi bismo tako sjajile dok nas sunce zagrijava.
Irina začuđeno odgovara: Ali moja haljina je već istrošena, raspucana i stara, voljela bih da ju mogu promijeniti, da izgledam ljepše.
Nina: Pa kad nas oblak ponese u svom plavetnili, obući ćeš iz njegovih odaja jednu novu haljinu!
Irina: To bi bilo odlično! Moja će biti bijela haljina puna šljokica.
Nina: Naravno! Zajedno ćemo se veseliti!
Irina: I puno drugih kapljica ćemo vidjeti! I još puno zelene trave ćemo preletjeti! I još ćemo vidjeti puno stabala! I šarenog cvijeća!
Nina: Idemo se zabavljati i veseliti!
Irina: Idemo na put oko svijeta!
Irina i Nina: Jeee! Jupiiiii!
I to je bio njihov put u mašti. Sunce je i dalje pržilo, nigdje nije bilo ni traga bijelom oblaku da ih povede njigovim snovima.
Karmen Puškarić, IV r.
