Moj put, postaja, život
Autor: KATARINA PRIBANIĆ, 4. 11. 2012.
Učenici sedmog razreda ove godine iz književnosti bave se i socijalnom tematikom, pa tako uče o svijetu, o drugim ljudima i o sebi. Sada se nalaze na prekretnici, postaju mladi ljudi. Javljaju se razmišljanja o svom životnom putu, o preprekama i skretnicama. Dvije su učenice papiru otvorile dušu i napisale gdje se vide na sadašnjoj postaji života.
Moja postaja
Moj put. Tek krećem.
Na početku sam. Na startnoj liniji.
Dosad, na mojim tračnicama nije bilo velikih iskrivljenja. Bila su malena, s ponekim tek većim, ali najveće prepreke su tek preda mnom. Moje zasad najbitnije dvije postaje su završetak sedmog i osmoga razreda. No, do tih postaja čekaju me mnoga iskušenja i prepreke, mnogi krivi, naizgled lakši putovi koji vode u propast moje lokomotive. Kako bi ih izbjegla, moram ostati s oba kotača čvrsto na pravim tračnicama.
Ovo je vrijeme kada gradim svoje tračnice. Sada izabirem sve krivine, prepreke i zavoje, uspone i padove. Možda će mi se katkad činiti da je neka prepreka prevelika za mene, da je neću moći savladati, da ću izgubiti. Tada ću trebati pomoć, podršku.
Podršku prijatelja. Zajedno, prijeći ćemo sve prepreke i doći do posljednje postaje.
Dora Herceg, VII.a, OŠ Josipdol
Moj život
Moj život
je sada jedna
velika pruga.
Na kojoj sam ja
ja vlak.
Sada stojim
na stanici
koja ima dva prolaza.
Prvi mi prolaz nudi život kao
čovjek kojemu je mržnja pokosila i
najmanju nadu u životu.
Drugi mi prolaz
nudi bolji život
život u sigurnosti i
sreći.
Pokušavam i pokušavat
ću skrenuti u drugi prolaz.
Vjerujte mi, to nije nimalo
lako ako se ne potrudiš.
Neki su ljudi
to prekasno
shvatili.
Dijana Miletić, VII.r OŠ Josipdol
Na prvi dan škole kada su praznici jurećim motorom brzo otišli bio sam tako ljut i umoran što mi se nisu ni javili ili napisali oproštajno pismo. No, kada me baka probudila punim vrčom hladne vode ( jer se nisam mogao probuditi) lijeno sam se digao i sporo obukao. A ti praznici su jako bezobrazni. Ništa im ne smijete vjerovati. Nadam se da bar uživaju na Havajima. A pogledajte mene! Umoran i nenaspavan! I još k tome zakasnim na autobus. I prije nastavka moram vam reći da bih mogao od oblaka ljutnje dignuti slona. No hvala Bogu da smo imali automobil. Najbržom brzinom dojurili smo do škole. Ali iskreno, bilo bi bolje da je naš automobil imao klizaljke. Toliko o vremenskim uvjetima na cesti. Nakon toliko pričanja smo stigli. Prijatelji su vidjeli da nešto nije u redu pa su radili najsmješnije grimase i smijeh je u borbi s ljutnjom krvavo pobijedio.
Matej Vuković, 4. r.