Pip, pip, pip... Poznati zvuk alarma moje budilice. Probudim se, polako se protežući u krevetu i pitajući se koji je danas dan. Tako snena odlazim u kupaonicu i otvaram prozor. Do mene dopire hladan, ali meki povjetarac i blago šuštanje lišća. Zapitah se je li to već jesen stigla. Jest, i to prvi dan jeseni. Prvi čarobni, očaravajući dan. Spremam se polako i izlazim van, a kad vani sunce pruža svoje prve zrake i pokoji oblačić se tužno smješka dok mu kap škrapne iz oka, tiho, polako, skoro pa nečujno. Tek pokoja kap i šapat vjetra koji mi mrsi kosu rano ujutro. Krenula sam pješke i divila se svim šarenim i ugodnim bojama jeseni, tako blagim i nježnim kao majčin zagrljaj. Pogledam gore u nebo i ugledam jato lastavica koje se spremaju otputovati na topli jug. Kako li je tek njima, moraju proći golemi put da bi našle utočište i spas od hladne, nemilosrdne i nemilostive zime, ali vratit će se one na proljeće kad sve procvjeta, procvukuta, živne i prolista. Idem tako tiho dalje, samo vjetar i ja te promatram svijet oko sebe. Mala šarena mačkica se popela na stablo i milo me doziva, a grožđe se smiješi s visokih loza i poziva me da okusim koliko je sočno i zrelo. Potok žubori svoju pjesmu i doziva me, zove i zove. Moje srce veselo zakuca i zaigra kao vila. Krenuh još brže i brže, a onda zastadoh. Velika kap kiše spustila se upravo meni na nos, pa još jedna i još jedna i sve više njih kao da im se žurilo, a ja potrčah brže i nađoh se pred školom. Pozdravila sam prijatelje još uvijek pod dojmom zadivljujućeg jesenskog jutra. Odjednom, kao čarolijom, pojavi se duga, vesela i puna boja. Veselo ulazim u razred i sama sebi kažem kako je lijepo jutro i kako će biti lijep dan.

Marieta Juričić, 7.a, OŠ Josipdol